Imunološki testovi su običan dijagnostički uređaj koji procjenjuje imunitet kod infekcije koronavirusom tipa 2 (SARS-CoV-2) s ekstremnim akutnim respiratornim sindromom . Ipak, imunološki testovi ne prezentiraju pojedinosti o kontaminirajućim antigenima ili unakrsnim reakcijama te bi mogli pokazati netočno prekomjernu osjetljivost i nisku specifičnost.
Imali smo za cilj spoznati serološki imunološki odgovor oboljelih od SARS-CoV-2 imunoblotom. Analizirali smo serumske imunoglobuline IgM, -A i -G usmjerene prema proteinima SARS -CoV -2 imunoblotskom procjenom od 12 zaraženih pacijenata. Odlučili smo se na protutijela izotipa IgG komercijalno dostupnom ELISA -om i procijenili znanstvene parametre iritacije u stojećem položaju te oštećenja bubrega i jetre.
Neočekivano, nismo otkrili nikakvu vezu između prisutnosti antitijela i dugoročnog tijeka bolesti. Ipak, treba uzeti u obzir parametre CRP, IL-6 i LDH. Otkrili smo dokaz unakrsne reaktivnosti protutijela, što dovodi u pitanje pouzdanost ishoda za uzorke seruma koji su ispitivali štetne za protutijela na SARS-CoV-2 kada su ocijenjeni imunološkim testovima.
Ipak, za otkrivanje IgG anti-SARS-CoV-2 antitijela, naše znanje preporučuje da bi upotreba spiko glikoproteina u imunološkim testovima trebala biti dovoljna za utvrđivanje konstruktivnih bolesnika. Korištenje mješavine spike glikoproteina i otvorenog proteina osam tijela može se pokazati kao najlakši način za otkrivanje anti-SARS-CoV-2 IgM antitijela.
Utjecaj izotipa i epitopa imunoglobulina na praktična svojstva O-partikularnih polisaharida-specifičnih monoklonskih antitijela Vibrio cholerae
Vibrio cholerae uzrokuje ekstremnu dijareju. Znanstvene bolesti i današnja oralna cjepiva protiv kolere generiraju reakcije protutijela u vezi sa sigurnošću. Smatra se da je imunitet uvelike posredovan antitijelima specifičnim za lipopolisaharid (LPS), prvenstveno usredotočenim na O-antigen.
Ipak, svojstva i zaštitni mehanizam funkcionalno povezanih antitijela nisu učinkovito opisani. Prethodno smo izvijestili o ranom odgovoru B stanica na koleru u skupini bolesnika iz Bangladeša, od kojih smo okarakterizirali skup ljudskih monoklonskih antitijela (MAbs) udaljenih iz akutno induciranih plazmablasta.
Sva protutijela u tom ranijem istraživanju bila su izražena u IgG1 kralježnici bez obzira na njihov autentični izotip. Kako bismo očito odlučili o dojmu afiniteta, izotipa i podklase imunoglobulina o svrhovitim svojstvima tih MAb, preoblikovali smo podskup antitijela niskog i visokog afiniteta u nekoliko izotipskih i podrazrednih imunoglobulinskih okosnica te okarakterizirali dojam tih prilagodbi na vezanje , vježbe vibriocida, aglutinacije i inhibicije pokretljivosti.
Dok su antitijela visokog afiniteta sigurna jednako za O-antigen, bez obzira na izotip, antitijela niskog afiniteta pokazala su vitalne varijacije avidnosti. Očigledno, bez obzira na to što pokazuju smanjena svojstva vezanja, varijante izvedene iz niskoafinitetnih MAb imale su usporediva svojstva aglutinacije i inhibicije pokretljivosti s moćno vežućim antitijelima, što sugerira da bi i način na koji se MAb veže na O-antigen također mogao biti od vitalne važnosti za izvedbu.
Osim toga, ne samo pentamerni IgM i dimerni IgA, već i monomerni IgA, bio je iznimno jači od svojih IgG kolega u inhibiciji pokretljivosti. Na kraju, analizirajući iznimno pročišćene F (ab) varijacije tih antitijela, pokazujemo da je umrežavanje LPS važno za inhibiciju pokretljivosti. VAŽNOST Imunitet na ekstremnu dijareju, koleru, u osnovi posreduju antitijela specifična za lipopolisaharid (LPS).
Ipak, svojstva i zaštitni mehanizmi funkcionalno povezanih antitijela nisu učinkovito opisani. Ovdje smo stvorili nisko i visokoafinitetna LPS-specifična antitijela u nekoliko imunoglobulinskih okosnica u pokušaju da procijenimo dojam afiniteta, izotipa imunoglobulina i podrazreda o svrsishodnim svojstvima vezanja, vibriocida, aglutinacije i inhibicije pokretljivosti.
Važno je da smo otkrili da afinitet nije odmah diktirao svrhovitu učinkovitost budući da su varijante izvedene iz niskoafinitetnih MAb imale usporediva svojstva aglutinacije i inhibicije pokretljivosti s moćno vezivnim antitijelima. To implicira da bi i steričko vezanje antitijela moglo biti od vitalnog značaja za izvođenje.
Osim toga, ne samo pentamerni IgM i dimerni IgA, već i monomerni IgA, bio je iznimno jači od svojih IgG kolega u inhibiciji pokretljivosti. Na kraju, analizirajući iznimno pročišćene F (ab) varijacije tih antitijela, pokazujemo da je umrežavanje LPS važno za inhibiciju pokretljivosti.
Stipsa trenutno modulira limfocite murine B za proizvodnju izotipa IgG1 .
Aluminijev hidroksid (stipsa) je u biti najrašireniji adjuvans u ljudskim cjepivima. Ipak, gotovo je nepoznato djeluje li stipsa na B stanice ili ne. Unutar trenutnog istraživanja istraživali smo izravni utjecaj stipsa na ekspresiju Ig mišjim B stanicama in vitro.
B-stanice slezene miša aktivirane LPS-om uzgajane su sa stipsama, a opseg izlučivanja specifičnog za izotip Ig, broj stanica koje izlučuju IgG1 i transkripte zametnih linija Ig (GLT) izmjereno je pomoću ELISA-e, ELISPOT-a i RT-PCR-a, odnosno. Stipsa je stalno poboljšavala kompletnu proizvodnju IgG1, broj stanica koje izlučuju IgG1 i ekspresiju GLTγ1. Ovi ishodi pokazuju da stipsa može odmah potaknuti promjenu izotipa IgG1 što rezultira proizvodnjom IgG1.
TLR4- i TRIF-ovisna stimulacija B limfocita peptidnim liposomima dopušta zamjenu izotipa neovisnu o T stanicama u miševa.
Prebacivanje klase imunoglobulina s IgM na IgG kao odgovor na peptide uglavnom ovisi o T stanicama, a cijepljenje kod osoba s nedostatkom T stanica je neučinkovito. Predstavljamo {to a} cjepivo koje se sastoji od gustog niza peptida na liposomima induciranim peptid-specifičnim IgG odgovorima koji su potpuno nepristrani T-staničnoj pomoći.
Nezavisnost je potvrđena kod miševa kojima nedostaju T stanice i kod miševa siromašnih MHC klasom II, CD40L i CD28. Titri IgG-a bili su prekomjerni, dugovječni i usporedivi s titrima dobivenim u životinja divljeg tipa, a odgovor protutijela bio je povezan s formiranjem zametne sredine, ekspresijom citidin deaminaze izazvane aktivacijom i sazrijevanjem afiniteta.
IgG odgovor neovisan o T stanicama (TI) strogo je ovisio o ligaciji receptora TLR4 na B stanicama, a istodobna stimulacija TLR4 i srodnih receptora B stanica bila je potrebna na staničnoj fazi. Iznenađujuće, zamjena klase IgG posredovana je adapterom koji sadrži TIR domenu inducirajući interferon-β (TRIF), ali ne i MyD88.
Ovo istraživanje pokazuje da peptidi mogu inducirati promjenu izotipa TI kada se sastave antigen i TLR ligand i na odgovarajući način uvedu u B limfocite. TI cjepivo može omogućiti ekološki prihvatljivo profilaktičko i terapijsko cijepljenje oboljelih od nedostatka T-stanica i otkriti softver u bolestima, a mjesto indukcije odgovora T-stanica kontraindicira cijepljenje, na primjer, kod Alzheimerove bolesti.
Posebni izotipovi imunoglobulina koreliraju s vježbom bolesti, morfologijom, duljinom i pripadnošću HLA u Pemphigus vulgaris.
Molekularni temelj heterogenosti bolesti u autoimunim situacijama sličnim Pemphigus vulgaris slabo je shvaćen. Iako je desmoglein 3 (Dsg3) učinkovito uspostavljen kao glavni cilj autoantitijela imunoglobulina (Ig) u PV, ostaje niz pitanja koja se tiču opće raspodjele podtipova anti-Dsg3 Ig među podgrupama zahvaćene osobe i značajnih kontroverzi oko toga jesu li ili ne izmjena izotipa mogla bi se primijetiti između faza vježbe bolesti.
Za sustavno rješavanje izvrsnih pitanja povezanih sa specifičnošću izotipa Ig u PV, analizirali smo IgA, IgM, IgG1, 2, tri i četiri raspona anti-Dsg3 pomoću ELISA-e u 202 uzorka seruma dobivena od 92 oboljela s različitim znanstvenim profilima prvenstveno na temelju skup zacrtanih varijabli (vježbe, morfologija, dob, duljina) i fiksnih (tip HLA, spol, dob početka) znanstvenih parametara i 47 uzoraka seruma iz kontrola usklađenih s HLA.
Naši sadašnji nalazi pomažu u ranijim istraživanjima utvrđivanja IgG4 i IgG1 jer prevladavajuća protutijela u PV sa znatno povećanim rasponima u živahnijih osoba nego u remitentnih bolesnika. Ne vidimo dokaze za zamjenu izotipa između faza vježbanja bolesti i remisije, a svaki podtip IgG4 i IgG1 ostaje povišen u bolesnika koji pate od remitente u odnosu na kontrole.
Ipak, otkrivamo da je IgG4 jedini podtip koji dodatno razlikuje podskupine osoba pogođenih PV-om prvenstveno na temelju potpuno različitih morfologija bolesti, duljine bolesti i tipova HLA. Ovo znanje predstavlja dodatnu percepciju imunoloških mehanizama odgovornih za fenotipsku ekspresiju bolesti i doprinosi širim naporima da se utvrde potpuni imunoprofili u osnovi heterogenosti bolesti kako bi se olakšale sve specifičnije i individualizirane terapijske intervencije.
